Župa Posuški Gradac osnovana je 1887. godine, iako je već svećenik tamo i godinu ranije. Matice su se vodile i još ranije čak od 1743. kada je u Gracu bilo po ovom dokumentu samo 25 domova u kojima je bilo 252 žitelja. Vidi se da su to bile podobro brojne obitelji. Rast župe uzima zamah koncem devetnaestoga stoljeća kada Gradac već ima oko tisuću žitelja, uostalom zato je i osnovana župa, pa zatim početkom stoljeća kada se približava dvostrukom broju, da bi svoj maksimum stanovništva imao prije drugoga svjetskog rata. Brojka je tu negdje između dvije i pol tisuće do skoro tri tisuće.

Imamo jedan veoma lijep izvor u već spomenutom Ljetopisu župe u Posuškom Gracu iz 1914.: ˝God. 1914 započe svjetski rat. Nije ni ova župa ostala pošteđena. Kroz pet godina rata veoma je stradala. Od muških svi su bili pod oružjem do 50 godina, koji samo nisu bili preveć sakati. Naravno, da je bijeda bila velika kod kuće. Godina 1916/17. je bila tako sušna tako da su morali daleko ići po vodu za sebe i marvu. Stoga je i glad bio izvanredni, osobito 1917. Neću pretjerivati, ako reknem da ih je stotine umrlo od gladi . Te godine išla su djeca na prehranu u Slavoniju. I ova ih je župa poslala 30 - 40. Inače u moralnom pogledu rat nije ostavio u ovoj župi izvanrednih biljega˝.

Župa je u ovim godinama vidno rasla, ali je kako kaže Ljetopis 1917. umrlo od gladi i gripe zvane ˝Španjolka˝ oko stotinu. Međutim, Matica umrlih iz iste godine kaže da ih je umrlo 72, a slijedeće 1917. ih je umrlo 115., dok ih je rođeno samo 22. Dakle, te dvije godine je umrlo oko 215 (?), a rođeno je samo 53 djece. Inače, ovo su dvije godine najgladnije i najmanje se rađalo. Drugih godina, prije i poslije ovih, prosjek rođenih je bio blizu ili prelazio stotinu, a umrlih je bivalo tih istih godina oko pedeset. Dakle, ove dvije godine 1917. i 1918. u svemu su posebne, gledajući, naravno, negativno. Svoju posebnost ima i 1916., naime te godine u povijesti župe je vjenčan samo jedan bračni par. Znajući da je bio u jeku rat, nije se ni čuditi, jer, kako kaže kroničar, ˝svi su do pedeset godina pod oružjem, osim ako nisu preveć sakati˝. Kada se Gradac, kao i drugi krajevi, oporavio od rata, a znamo da tu treba i vremena, počinje rasti i doseći će svoju gornju granicu stanovništva tridesetih i kasnih tridesetih godina dvadesetoga stoljeća. Tih godina rođenja su bila od 120 do 130 djece, a umrlih je bivalo upola manje. To je ona naša neuništivost.

Gradac je dio Hercegovine za koju je uvijek vrijedila ona narodna da Hercegovina svijet naseli, a sebe ne raseli. Tu ova župa daje svoj udio i svoj snažni obol. Jedne muke su se zaboravile, a polako su se primicale muke novoga rata. Ovdje već tridesetih polako počinju iseljavanja i odlaženja iz rodnoga mjesta. Tu će odnijeti još rat i poraće 157 župljana, a za neke se nikada ni sudbina neće znati jer su ih progutale Jazovke, Maribori, Dravovgradi, Bleiburzi i još tolike jame - fojbe. Pored gladnih godina i ratnih i poratnih do sada proživljenih sigurno su najteže ove nove poratne godine u komunističkom režimu. Progoni stanovništva, neprestane paske i privođenja, pojedinačna zastrašivanja, prijetnje obiteljima koje su imale članove u ustašama ili u emigraciji i uza sve to neimaština natjerali su stanovništvo na masovnija iseljavanja u svijet, a kasnije na rad u zemlje Zapadne Europe. Šematizam iz 1977. na stranici 100. kaže: ˝Poratno doba: intezivno odseljavanje, napuštanje kraja bez nade u budućnost. Natalitet je još uvijek relativno visok, prirast velik. Broj vjernika lagano pada. 626 osoba je napustilo župu. Međutim, sav poratni prirast i dio glavnice Gradac je izgubio. Odseljavanje (zasad nezaustavljivo) mladih, plodnih generacija u tako velikom broju i postepeni pad nataliteta prijete laganom izumiranju ovoga kraja.Samo 262 radnika su u tuđini. Mnogi od ovih će povećati broj odseljenika iz rodnoga Graca˝. Nažalost, sve ove kasnije godine bile su upravo takve. Broj žitelja se smanjivao i to tako nevjerojatno da tih godina, od kasnih šesdesetih, kada se rađalo do osamdesetak djece godišnje, prelazimo u osamdesetim i devedesetim godinama na svega Četrdesetak ili još manje, dok je umrlih jedan prosjek oko polovine rođenih. Međutim, ovaj prirast se istopi ponovno u iseljavanju ili se odlazi, kao đaci i studenti, pa se ne vraćaju u rodni kraj ili se nađe posao pa s njime i novi dom.

Najnoviji ratovi, Domovinski u Hrvatskoj i ne znam kako zvati ovaj koji se vodio u našim krajevima, jer se mi nismo borili za ovakvu domovinu, pa stoga i ne možemo zvati ovaj rat u nas domovinskim, zadao je nove poteškoće u odnošenju mladih života iz ove župe. Već prvi dani su na Kupresu nagovijestili da će župu zaviti u crno. Tako je i bilo do zadnjega dana. Rane su i sada još previše svježe majkama i još krvare, kao i u crno zavijenim udovicama. Njih osamnaestorica su otišli zauvijek dajući svoju krv i život za domovinu čiju potpunu slobodu nikada neće ni okusiti.

Ovdje se u svakom slučaju mora pridodati i problem vozila i vožnje koji gutaju ponajviše mlade živote. Ovoga nije nikako pošteđena ni sama župa Gradac.
Evo i tablice po desetljećima, gdje se vidi broj rođenih, umrlih, vjenčanih i koliki je prirodni prirast. Tablica je preuzeta iz Posuškoga ljetopisa.

Ispod ove tablice na stranici 206. Ljetopisa posuškoga gdje se govori o Posuškom Gracu doslovce stoji: ˝Zbog nedostatka nekih podataka teško je sastaviti konačnu tabelu, ali se ipak prilično dobro može vidjeti kakvo je stanje župe i kako je moglo biti da nije bilo ratova, progona i iseljavanja. Ako je župa g. 1902. brojila 2103 žitelja, a od tada do danas prirast je svakako veći od 3000 - danas bi župa trebala brojiti preko 5000 žitelja. A broji manje nego 1902. godine!˝ Na toj tabeli laički gledano stoji da je od 1888. do 1996. rođeno 8060, dok je broj umrlih 3330 i zaključak da je prirast 2947 (?). Prirast je od broja rođenih oduzeti broj umrlih, a to je 4730. Međutim, ovdje treba imati na umu ovo: ne može se olako napraviti popis po našim maticama za jedno ovako razdoblje. Prema govoru starijih fratara koji su to istraživali, tako se pojavi velik broj dugoživećih, ali kamo sreće da je istina. Istina je u tome što se odseljeni nikada nisu prijavljivali i ubrajali među umrle pa je tako jedan veliki broj ostajao kao aktivan, a taj broj samo zavarava u statistikama. Najbolji bi se prikaz mogao imati godišnjim blagoslovima kuća i prikupljanjima takvih podataka. Nu, blagoslovi kuća su odnedavna i takvih statistika nemamo pa se moramo zadovoljiti i ovima koje su pred nama, što su ih skupile marljive fratarske ruke.

Međutim, i ova tablica i tolike druge potkrjepljuju činjenicu da župa ima uredne matice krštenih, vjenčanih, krizmanih i umrlih, te da su svi župnici i kapelani marljivo vodili brigu o svojoj župi. Njihov trud i muka su neizmjerljivi i neprocjenjivi. što drugo reći nego hvala Bogu i njima. Kolike su kamene, bron čane, željezne i druge tvorevine od tvrdih materijala propale, a naše matice su tu, kao da su pisane jutros. Odišu povjerenjem, točnošću, ljubavlju, ali i požrtvovnošću kao i ljubavlju prema župi i bratu čovjeku.